Lejla

Budim se obasjana suncem na velikom praznom krevetu, potpuno gola sa bijelim pokrivačem preko gornjeg dijela tijela. Pridignem se malo, okrenem se oko sebe i shvatim da nema Murata. Otišao je i to me malo rastuži, ali ne u potpunosti. Danas sam se probudila sa osmijehom na licu i planiram da taj osmijeh potraje. Teško da išta može da mi pokvari današnji dan.

"Danas želim savršen dan!" - Kažem glasno i bacim se nazad na krevet.

Tad primjetim svježe ubranu ružu i malu ceduljicu sa mojim imenom na njoj. Brzinom svjetlosti zgrabim porukicu i pročitam je:

"Da imam moć da mogu vratiti vrijeme iz naših života bi izbrisao našu prvu bračnu noć. Volio bi da je prethodna noć naša prva zajednička noć i da je takvom pamtiš.
Žao mi je što ti ovo nisam mogao reći gledajući te dok se razbuđuješ, ali morao sam izaći rano. Imam nekih problema na ranču pokušat ću se vratiti brzo a kad se vratim želim da provedemo ostatak dana zajedno. Zapravo ne samo ostatak dana nego ostatak života. Iskreno se nadam da i ti želiš isto i da ce ovo biti novi početak za nas.

Volim te Lejla
Murat M."

Čitam poruku iznova i iznova, očima upijajući svaku riječ napisanu tako lijepim rukopisom da počinjem da sumnjam u to da je on napisao. Iako potpis na kraju definitivno jeste njegov, znam jer viđala sam ga i prije.

Neke riječi se ističu od drugih i svijetle mi pred očima dok moje srce kuca tako jako da imam osjećaj da ću puknuti od sreće.

Čitam naš novi početak, volim te, iznova i iznova i ne mogu opisati kako sam sretna zbog ovoga. Nisam sretna negp lebdim u zraku tri metta iznad zemlje, jedva čekam da se vrati da mu kažem da i ja želim isto. Vrijeme je da se konačno predam svojoj sudbini.

Zatvorim oči vraćajući se u sinoćnju noć, Murat ja i mjesečina. Savršeno je, sjećam se njegovog mokrog tijela dok me čvrsto privijao uz sebe strasno me ljubeći, njegovim usana na mome vratu i mojim grudima. Njegov dah na mojoj koži tjerao je moje tijelo da pocrveni od stida čak i sad dok sam se prisjećala tih trenutaka. Izgubila sam se u njegovom poljupcima i tom željnom pogledu, izgubila sam se u tim tamnim očima punim vatre i topline u kojoj izgaram. Izgubila sam se na tim opojnim usnama. Izgubila sam se i nadam se da se nikad više neću sabrati i da me nikada niko neće razdvojiti od njega.

"Dobro jutro gospođo, donijela sam vam doručak." - Moje maštarije prekide Ajše unoseći poslužavnik pun hrane u sobu.

"Ostavi tu Ajše, nisam gladna." -Kažem joj nakon što je toplo pozdravim sa širokim osmjehom.

"Kako niste, gospodin Murat je naredio da vam se spremi kraljevski doručak. Rekao je da ćete biti gladni kad ustanete."

"Stvarno? Pa dobro ako je moj mužić tako rekao onda daj ovamo, jest ću." -Ajše mi je stavila doručak u krilo čudno me gledajući.

"Jeste li dobro gospođo?"

"Dobro sam, šta više savršeno sam. Zašto pitaš?"

"Onako čudni ste mi danas. Sigurni ste da ste dobro?"

"Dobro sam Ajše, spremi mi kupku i haljinu za danas."

"Koju haljinu želite?"

"Neku posebno lijepu, zelim biti lijepa danas."

"Vi ste lijepi svaki dan, bez obzira na haljinu gospođo. Hoćete li da vam spremim onu plavu haljinu koju ste rekli da čuvate za kasnije."

"Ne, ne želim plavu, Muratu se ne sviđa kad nosim haljine koje puno otkrivaju. Spremi mi onu rozu haljinu koju sam dobila od oca."

Samo je klimnula glavom i izašla iz sobe sa začuđenim izrazom lica. Vidjela sam grimasu koju je napravila kad sam rekla da ne želim nosite haljine koje Murat ne voli i znam da joj je bilo čudno što mu odjednom ugađam toliko, ali Ajse je mlada još uvijek, ne razumije sve. Razumjet će kad se uda, svaka žena želi biti savršena svome suprugu, svaka kojoj je istinski stalo do tog muškarca i njihovog braka. A nakon svega meni je zaista stalo do Muratove sreće i njegovog osmijeha sve dok je upućen samo meni, a ne tamo nekoj udovici.

Nisam ni znala koliko sam zapravo bila gladna dok nisam počela jesti, Murat je bio u pravu pregladnila sam. Dok sam jela Ajše je dovela žene koje su zajedno sa njom donijele vodu i spremile mi kupku, a zatim na moje naređenje izašle iz sobe ostavljajući me samu sa Ajše.

"Ajše, znaš li gdje je Murat?" -Upitala sam dok sam nježno prelazila sapunicom prekom svoje kože.

"Izbili su neki veliki problemi sa isporukom neke robe gospođo. Svi na ranču su jako nervozni, a gospodin Murat je negdje otišao sa upravnikom Omerom."

"Kakvi problemi? Nadam se da nije ništa ozbiljno."

"Ne znam gospođo, znam samo da su svi jako nervozno oko toga uključujući i stariju gospođu."
Ako je i ona nervozna oko toga onda mora da je nešto veoma ozbiljno pomislim u sebi.

"Ma riješit će to Murat." - Kažem ponosno. -"Moj muž je sposoban, ne vjerujem da ima problem kojeg on ne može da riješi."

Okupala sam se, obukla lijepu haljinu, napravila kosu, napudrala lice i namazala usne pa sjela na krevet čekajući Murata. Da ubijem vrijeme pokušala sam čitati ali nisam se mogla koncentrirati od silnog uzbuđenja koje sam osjećala u sebi.
Hodala sam po sobi, mijenjala sve moguće položaje pokušavajući se usredotočiti na knjigu, ali nisam uspjela. Gledala sam kroz prozor ne bi li ga ugledala ali od Murata ni traga ni glasa, samo su radnici žurno trčkarali preko dvorišta svako trčeći za svojim poslom.

U kući su također svi bili nervzni, od posluge do starije gospođe, Muratove tetke koja mi čak ništa nije prigovorila za sinoćno ponašanje. Očekivala sam da će mi opet držati lekciju o dužnostima i ponašanju jedne žene i da neću proći bez kazne, ali njoj to očito nije bilo ni na kraj pameti. Hodala je po kuci zamišljeno i stalno slala poslugu da provjere je li se nešto novo saznalo.

Nisam pitala oko čega je cijela ta drama, nije me puno ni zanimalo, a i nisam se razumjela u poslove ranča. Samo sam se nadala da nije nešto puno veliko i čekala da Murat napokon dođe i kaže da je sve uredu pa me opet kao sinoć privuče u svoj zagrljaj.

Murata nije bilo cijeli dan, ali bio je tu sa mnom u mojim mislima. Pročitala sam njegovu poruku hiljadu puta i dobro proučila svako njegovo slovo uvjeravajući se da je stvarno i da sam ga dobro razumjela.

Emocije u meni bile su pomješane poput okeanske bure. Bila sam sretna toliko da sam mogla vrištati njegovo ime dok sam sa druge strane sam bila jako tužna jer njega nije bilo pored mene, a tako mi je falio. Odjednom se u meni probudila ta besmislena želja da stalno bude tu kraj mene. Da milujem njegove guste crne kovrče i da gledam u te velike smeđe oči dok me onako miluju pogledom.

Čekala sam tako cijeli dan, ali se nije pojavio. Shvatila sam da je neki veliki problem u pitanju i razumjela sam da to mora riješit. Moj otac je stalno bio odsutan zbog posla i mogla sam to razumjeti, veliki poslovni ljudi poput njih su morali staviti posao na prvo mjesto.

Nikada u životu nisam osjetila takvu želju da vidim nekoga, kao njega sad. Mislila sam da znam kakav je osjećaj kad ti neko nedostaje, ali ovo je za mene bilo nešto potpuno novo.
U glavi sam prelistavala sve naše scene od dana kad sam ga prvi puta vidjela u roditeljskoj kući pa do sinoć, analizirajući svako svoje sjećanje i njega kao pojavu.

Čujem blago kucanje na vrata te naglo skočim na noge sa kreveta u nadi da je to on, ali nije.

"Starija gospođa vas zove na večeru."

"Ajše Murat još nije došao?" -Upitam je ignorišući poziv za večeru.

"Nije, još uvijek."

"Ali već je mrak." -Kazem tužno više za sebe, pogledavajući prema prozoru u nadi da ću ga ugledati na dvorištu.

"Šta da kažem gospođi, dolazite li na večeru?"

"Idem odmah."

Za večerom su svi bili tihi i zabrinuti. Muratov ujak se prije vremena vratio sa poslovnog putovanja na koje je bio tek krenuo. Kako sam načula u razgovoru između njega i starije gospođe Murat ga je pozvao da se vrati. Sad me već jako brinulo sve ovo i imala sam neki loš osjećaj sjedeći za ogromnim stolom bez njega. Želudac mi se stisnuo da ni zalogaj hrane nisam mogla progutati, samo sam prevrtala grašak po tanjuru. Igrajući se sa hranom dok sam mislima bila Bog zna koliko daleko uz svog dragog. Molila sam se Bogu da ga zaštiti i da mu pomogne da uspije riješiti taj problem te da ne bude tužan zbog njega.

"Dobro večer gospodine, da pozovem Merjem da vam donese tanjur." -Iz mojih molitvi probudi me Marin glas.

"Dobro večer Marija, nema potrebe nisam gladan."

Podignem pogled i konačno ga ugledam kako korača preko dnevne sobe prema trepezariji. Refleksno ustanem da ga dočekam, a on me samo kratko pogleda i okrene glavu od mene. Ostanem ukopana na mjestu promatrajući ga i bezuspješno pokušavajući pročitati njegov ledeni izraz lica.

"Dobro večer, prijatno vam. Ujače trebam te hitno."

"Sine Murate, sjedi prvo jesti nešto. Cijeli božji dan si vani, sumnjam da si jeo."

"Nisam gladan tetka."

"Kako nisi, nemoj da me brineš. Posao neće pobjeći za par minuta dok na miru večeraš."

"Jeo sam ne brini." -Odgovori joj hladno, a ona slegne ramenima svjesna da ga ne može nagovoriti da sjedne te da joj je bolje da odmah odustane.

"Jeste li riješili to?" -Upita ga ujak, ozbiljnog glasa.

"Nismo ujače, zato te i trebam. Jesi li završio sa večerom?"

"Jesam, upravo. Ako ti ne želiš jesti idemo odmah u radnu sobu."

"Idemo." -Rekao je kratko, okrenuo se i otišao uz stepenice na gornji sprat prema radnoj sobi njegovog ujaka.

I dalje sam stajala gledajući u njegova lađa dok je odlazio. Bol u mom stomaku postojala je veća svakim njegovim korakom. Nisam ga razumjela, nije me ni pogledao dok je pričao sa ujakom i tetkom.

I dalje sam stajala ukopano na mjestu kad mi je njegova tetka rekla da idem u sobu ako sam završila sa jelom. Poslušala sam je bez riječi i uputila se na sprat, ali ne u svoju sobu nego na hodnik ispred radne sobe čekajući ga. Možda me nije pozdravio zbog svih koji su bili prisutni, možda je čekao da se osamimo. Nadala sam se dok je bol u stomaku postajala sve veća i teža za podnijeti.

Razgovor je potrajao gotovo sat vremena, a kad je konačno izašao iz sobe i dalje stajala sam na hodniku čekajući ga. Došao je do pola i ukopao se gledajući kroz mene, prišla sam mu, zagrlila ga stavljajući svoje ruke oko njegovog vrata. Nije mi uzvratio zagrljaj, samo je ostao stajati na mjestu spuštenih ruku.

"Požalila sam te." -Rekla sam.

"Zašto ne spavaš?" -Glas mu je bio grub i umoran. Odmakla sam se korak od njega.

"Ti mene nisi?"- Upitala sam ga gledajući ga u oči dok je on vješto izbjegavao moj pogled.

"Kasno je Lejla, idi da spavaš." -Ovoga puta odgovor je bio mekši, ali i dalje nije bilo i traga od prijašnje nježnosti u njegovom glasu.

"Ali čekala sam tebe..."

"Ne čekaj me, imam puno posla." -Odgovorio je i prošao pored mene.

Ali rekao si mi da te čekam..

Ostalo je na mojim usnama dok se nepozvana suza slijevala niz moje tople obraze. Otrčala sam u sobu, zatvorila vrata i legla na krevet pokušavajući umiriti svoje disanja. Bol u prsima bila je nepodnošljiva, osjećala sam se kao da mi je netko upravo potrgao svu utrobu, dok mi je pred očima igrao njegov hladni pogled.

Rekao mi je da ga čekam, čekala sam..
Zašto je bio hladan prema meni?
Jesam li ja kriva što mu posao nije išao po planu?
Možda mu se više ne sviđam, alii pismo... Šta se odjednom dogodilo?
Zašto si grub prema meni Murate!!
Zašto mi ovo radiš!?

U glavi mi je bilo hiljadu pitanja i nijednog odgovora, a na usnama samo duboki jecaj koji više nisam mogla ni željela kontrolisati. Danas je trebao biti naš savršen dan, šta se odjednom promjenilo u njemu i zašto?
Nisam to zaslužila.
Ne budi grub, želim samo da budemo srećni..

____________________
Evo još jednog nastavka, drugi po redu u jednom danu i dosta za danas 😅😅

Da li Lejla sluti šta je čeka i šta mislite kako će se ponašati kad sazna da joj se vratio bivši zaručnik.
Osjećala li Lejla još uvijek nešto prema Ahmedu? Ili je tu ljubav zamjenila ljubav prema Muratu?
Da li je uopće moguće zaboraviti prvu ljubav?? 🙄🤔🤔

Moram vam priznati i mene nekad sve ovo zbuni, ne želim ni da mislim kako je tek vama. 😅😅
Do sljedećeg nastavka, lijep pozdrav. ❤
Dream_Nela