Vrata očeve radne sobe bila su zatvorena, znala sam da je tamo bio sam i da je advokat otišao, a ja sam se plašila ući i suočiti se sa njim.

Njegovo zdravstveno stanje se pogoršavalo, svjesna sam toga i plašila sam se da će mu se nešto dogoditi. Voljela sam svoga oca, znao je biti čudan čovjek ali nas je uvijek  volio i pazio na poseban način i nas i našu majku i uvijek se trudio da nam ništa na svijetu ne nedostaje.

Kad god bi išao na poslovna putovanja pravio je spisak želja kako smo mi to zvale i šta god bi mi zapisale na taj spisak imale bi, on bi nam donosio šta god da smo zatražile bez prigovora. Mojoj majci je donosio skupe parfeme, razne materijale i novu odjeću, šešire, cipele, haljine po posljednjim moda. Mojim sestrama bi donosio najfinije puder, raznovrsne torbice, skupocjeni nakit i razne najnovije haljine kakvih god materijala i boje da su poželjele. Meni, meni je donosio poklone i kad ništa nisam tražila od njega i nikada se nije pojavljivao bez mog poklona. Donosio bi mi nove knjige za čitanje, raznovrsne boje za moje slike,četkice za slikanje, materijale i razne zanimljive muzičke instrumente, zapravo sve što bi moje srce zaželjelo i što mi je bilo zanimljivo on bi mi donosio, uvijek je znao odabrati pravi poklon za mene i svaki put sam bila oduševljena njegovim izborom.

Sjećam se jednom da sam bila jako bolesna, imala sam samo deset godina  i moj otac se tad spremao za dugo poslovno putovanje. Ja sam na par dana prije toga slučajno čula majku kako razgovara sa našim advokatom gospodinom Jildrizom i moli ga da razuvjeri oca od tog putovanja, navodno je bilo jako opasno jer su u toj zemlji gdje su išli vladali nemiri zbog neke političke gluposti. Advokat joj je rekao da je nemoguće da odgode putovanje jer je posao hitan i da se ne brine jer se u međuvremenu situacija malo smirila i da će sve proći u najboljem redu. Uprkos advokatovim uvjerenjima majka je i dalje bila nemirna, a i ja sam se plašila za svoga oca, iako nisam znala o čemu se tačno radi znala sam da moja majka rijetko diže paniku bez potrebe. Noć prije očevog putovanja moje zdravstveno stanje se znatno pogoršalo, temperatura je naglo rasla i svi su bili jako uplašeni,a posebno moj otac koji je cijelu noć presjedio kraj moje postelje, stavljao mi obloge i mjerio temperatu. Ujutro moje stanje se popravilo, a on se spremio za put, kao i uvijek imao je listu želja sa sobom, koja je bila poprilično velika, ali na toj listi nije bilo moje želje. Prije nego što je krenuo otac se došao pozdraviti sa mnom, a zatim me upitao zašto nisam napisala svoju želju i šta želim da mi donese sa svog putovanja. Ljuta što odlazi i ostavlja me bolesnu rekla sam mu da ne želim ništa i da ne mora ništa da mi donosi. Pomalo razočaran mojim odgovorem upitao me da li sam sigurna u to, na što sam ja samo zaklimala glavom i okrenula se na drugu stranu. Poljubio me u kosu i izašao iz sobe, odjednom me obuzela tuga što sam bila gruba prema ocu i sjetila sam se zabrinutosti u majčinim očima dok je pričala o tom putovanju, bolesna kakva sam bila skupila sam snage i ustala iz kreveta. Krenula sam prema vratima, a tu me ljutito zaustavila Nana, ružila me zato što ustajem iz kreveta bolesna i podsjećala kako me ljekar upozorio da strogo moram mirovati i odmarati se. Željna da vidim oca još jedan put istrgnula sam ruku iz njenog stiska i potrčala kroz kuću sve do kočije gdje sam našla oca kako se sprema da uđe. Vidjevši me zastao je i okrenuo se prema meni uputno me gledajući, majka je počela da galami, a ja sam se bacila ocu u zagrljaj. Čvrsto sam ga zagrlila i šapnula: ”Ne možeš da ideš, fali ti moja želja”

“Koje su to vaše želja proncezo Lejla, vi recite, a ja ću svaku da  ispunim.”

“Obećavaš li?” - Upitala sam.

“Naravno, zar sumnjaš u moje sposobnosti, jesam li te ikada do sad iznevjerio.”

“Pa nisi, ali ne smiješ ni sada. Imam samo jednu želju.”

“Koju? Reci mi.” - Pitao me otac pažljivo dok su se ostali zapitkivali šta to nas dvoje šapućemo.

“Da nam se vratiš.”

Jače me zagrlio, a zatim me pustio i dodao “Obećavam dušo.” Poljubio me u čelo i ušao u kočiju koja ga odvela daleko od nas nestajući u tragu prašine koju je dizala za sobom. I dan danas majka i ostali ne znaju šta sam to zaželjela toga dana jer im nikad nisam rekla, a moj otac je ispunio obećanje i vratio nam se živ i zdrav. Te godine sam na poklon od njega dobila svjetlucavo žuto ogledalce sa urezanim ružinim detaljima i  prozirnim kamenčićima raznih boja, još uvijek je to ogledalo moj najdraži poklon od njega i najljepši poklon koji sam ikada dobila.

Stajala sam tako pred vratima očeve radne sobe već neko vrijeme skupljajući snage da uđem i baš kad sam mislila da neću ući i da ću se vratiti u sobu i zatvoriti se na spratu, iz očeve sobe se začuo kašalj. Na početku je to bio slab kašalj, a zatim je postajao sve prodorniji, u trenutku kad sam uhvatila za šteku na vratima spramajući se da uđem začulo se pucanje stakla i tup udarac. Uplašila sam se te bez kucanja naglo uletjela u sobu i ostala zatečena prizorom pred sobom. Otac je pridržavao za rub stola dok je drhtavim rukama pokušavao da naspe vodu iz kristalnog bokala u čašu, pri tome prigušujući kašalj. Ruke su mu se tresle, a sva voda je završavala na stolu, potom na podu na kojem se nalazilo staklo od predhodno razbijene čaše koja mu je vjerojatno iskliznula iz ruke i par poprilično teških drvenih figura koje su nekada ukrašavale očev veliki drveni radni stol sad su ležala rasute po podu. Uzela sam bokal iz njegove ruke, nasula mu čašu vode, a zatim mu pomogla da sjedne na stolicu i popije vodu kako bi malo smirio kašalj. Na smrt preplašena gledala sam u njegovo blijedo lice, umorne oči i slabašno tijelo, izgledao je dosta mršavije i dosta slabije od posljednjeg puta kad sam ga vidjela. Bila je to samo sjena čovjeka koga  sam poznavala cijelog svog života, gotovo da nije više ličio na sebe zbog svih problema sa poslom u zadnje vrijeme.

Gledao me svojim njeznim smeđim očima i kao da je pročitao brigu na mome licu smiješakao se i govorio mi da se ne brinem. “Ne brini se dušo, ja sam dobro.”- Ponavljao je više puta kao da sam sebe pokušava da uvjeri u to, njegove riječi i njegov osmijeh govorili su jedno ali njegove oči govorile su nešto sasvim drugo. Tuga i napetost u njegovim očima jasno su mi govorile koliko pati i koliko mu je neugodno zbog situacije u kojoj se našao, ni jedna njegova riječ koju bi on rekao nije me mogla smiriti i uvjeriti da mislim drugačije. Dobro sam poznavala svoga oca i znam da nikada nije bio ovakav, i znala sam razlog zbog kojeg je u ovako lošem stanju, također sam znala da ja imam tu mogucnost da izbrišem brige iz njegove glave i pomognem svojoj porodici. Ja mogu da promijenim situaciju u kojoj smo se našli i da uradim nešto dobro za svoju porodici.

Otac mi je nešto govorio vidjela sam da mu se usne pomjeraju ali ga ja nisam čula, moje misli su bile daleko. Sjećala sam se svega što su mi govorili u vezi udaje, sjetila sam se majčinih riječi, sjetila sam se Mande i njenih savjeta, ranijeg razgovora oca sa poslovnim partnerima koji sam prisluškivala i sjetila sam se Murata. Njegovog pogleda, njegovog ozbiljnog držanja tijela i njegovog osmijeha, zatim sam ponovno čula Nanu kako mi govori da je on jako dobra osoba i sestrina riječi dok ga je opisivala i govorila mi kako nisam ni svjesna koliko sam sretna. Gledala sam u očev sad već zabrinuti izraz lica, a kroz glavu su mi prolazile slike svih događaja proteklih par dana. Osjetila sam neki teret na grudima i odjednom je moje disanje postalo sporije i pliće, gotovo sam mogla osjetiti krv kako mi teče venama i u ušima čuti otkucaje svoga srce. Hiljadu glasova u glavu, hiljadu scena sve u isto vrijeme kao da ludim, a zatim se sve umiri i nova slika mi se pojavi u glavi. Ledene plave oči koje me ozbiljno gledaju kao da ne vjeruju onome što im govorim. Hladan pogled, hladno držanje i još hladnije riječi, sjetila sam se Ahmeda onoga dana kad sam mu rekla za prošnju i moje srce kao da je stalo u tom momentu. Ja oči u oči sa njim, bijes me ispuni cijelu i imam želju da vrisnem kad se svega sjetim, ali se uspijem nekako suzdržat.

Nisi me pozvao sa sobom Ahmede, čak ni kad me drugi traže za ženu i znaš da možeš da me izgubiš ti me nisi zaprosio. Ti čekaš! Pa šta je više to što čekaš? Reci m! Šta je to i zašto?
Zašto me nisi uzeo za ruku i poveo sa sobom, zašto me taj dan nisi odveo svojoj kući da zauvijek budem tvoja i zašto nisi ispunio ono što si godinama govorio. Ja bi pristala, ja bih pristala na sve zbog tebe i na život i na smrt ako treba, na sve samo da sam sa tobom. Ali ti ne bi, ti nisi....
I dugo sam čekala, vjerovala sam u tvoje riječi i maštala o našoj zajedničkoj budućnosti. Vjerovala sam ti kad si me uvjeravao da i ti želiš isto, vjerovala sam ti više od svih, a možda i nisam trebala. Možda i jesam, ne znam više ni sama sve što sada znam jeste da ja više ovako ne mogu. Ne mogu i neću više!!
Uvijek sam bila strpljiva i uvijek sam se trudila sa te razumijem, imala sam dovoljno razumijevanja za tebe i tvoje izgovore i čekala sam. Čekala sam te da budeš spreman i čekala bi te zauvijek da nisam pomorana da biram i da donesem odluku.
Nisi me saslušao taj dan, nisi me razumio kao i uvijek samo o sebi razmišljaš.
Nisi me pitao kako je meni, nisi ni ponudio da mi pomogneš, ni iz pristojnosti čak.
Nisi me zagrlio da me utješiš, nego si me osudio okrenuo mi leđa i ostavio me.
E pa neka si Ahmed, al da znaš danas je dan kada ja tebi okrećem leđa kao što si i ti meni okrenuo onoga dana. Danas je dan kad zapravo i samoj sebi okrećem leđa, u korist svoje porodice i iz inata tebi.
Danas je dan kada ja stavljam tačku na sve što smo imali i sve što smo mogli imati. Danas je dan kad ja tebi kažem ZBOGOM!

Kada sam napokon došla sebi pogledala sam u oca, a on je zabrinuto gledao majku koja je začuđeno stajala kraj vrata. Otac je stajao kraj mene držeći me rukama za ramena, nisam bila svjesna svega što se dešavalo oko mene, nisam primjetila kad je otac ustao sa stolice ni kada je majka ušla u sobu.

“Lejla sine, zašto šutiš, plašiš nas.” - Upitao me otac zabrinutim glasom, izgleda sam već dugo samo stajala tako to sam shvatila iz načina na koji su se otac i majka zabrinuto pogledavali.

“Odlučila sam oče, udat ću se! ” - Progovorila sam glasno i pogledala ga u oči.

“Molim! Ne razumijem, kako to na jednom? Za Ahmeda?”

“Ne oče, za Murata!”

Na moj odgovor majka se uhvatila za usta da ne vrisne od sreće, te dodala:

“Lejla kćeri jel ti to govoriš ozbiljno, ne šali se sa nama u vezi toga. Murat je dolje u prizemlju, ako još nisi odlučila da mu ništa ne govorimo, imaš još vremena da razmisliš.”

“Ne šalim se majko, odlučila sam. Možeš mu slobodno to reći.” - Odgovorila sam na njeno pitanje ne skrećući pogled sa oca, vidjelo se da je jako iznenađen i da nije očekivao takvu odluku od mene.

“A Ahmed?”- Upitala me majka.

“Ahmed je moja prošlost, Murat je moja budućnost nisi li to sama rekla prije neki dan.”

Sve srećna majka me poljubila i istrčala iz sobe najvjerojatnije da svima razglasi moju odluku, a otac je ponovno sjeo na stolicu.

“Slušaj me dobro kćeri, ako ovo radiš samo zato da bi ispunila majci želju i pomogla nama da se izvučemo iz finansijske kri…”

“Ne oče! Ne želim više da slušam tu priču.” Prekinula sam ga te odlučno dodala “Radim to zato što sam tako odlučila, ne brini se dobro sam razmislila o svemu i moja odluka je konačna.”

“Ali kćeri…”

“U redu je oče.” Uzela sam njegovu i dalje drhtavu ruku u svoju milujući je i gledajući ga u oči koje su se već napunile suzama. On je znao, on me je razumio, znao je zašto to radim i žalio je zbog toga. Vidjela sam, znao je i razumio ono što moja majka nije mogla da shvati.

“Udat ću se za Murata Montegregoria oče. Udat ću se! Odlučila sam.”