"Dobro jutro Murat." -Manda me pozdravi kad uđem u kuhinju.

"Dobro jutro nana."

"Doručak Vam je na stolu."

"Gdje je Lejla? "

"Presvlači Asiju, brzo će sići, ali rekla je da vi jedete ako žurite na sastanak."

"Ne žurim se, sačekat ću je."

"Dobro."

"Nana mogu li dobiti onaj tvoj pravljeni namaz od jučer." -Jusuf koji je sjedio za stolom sa svojim tri godine mlađim bratom Tahirom upita Mandu.

"Nema ga više, jučer ste sve pojeli. Jedino da ga ponovno spremim?"

"Molim te!" -Obojica su povikali u glas.

Manda je bila veliki stručnjak u kuhinji te su njena jela svi obožavali, i djeca i mi stariji.

"Jusuf, Tahir ne budite naporni nani, Manda nemoj da spremaš mogu jedan dan i bez toga."

"Nije mi teško godpodine, spremit ću im ako im se jede."

"Puno ti njima ugađaš, razmazit ćeš ih."

"Neka još su mali i njihovoj majci sam ugađala. Hoćete li ih pričuvati na nekoliko minuta dok odem do kuhinje."

"Naravno, ja sam tu."

"Brzo se vraćam." -Okrenula se i otišla u kuhinju.

Iako već žena u poznim godinama Manda je bila veliki radoholičar, dobar radnik kao i jako dobra osoba.

Manda je Lejlina nana, njena druga majka uz koju je ona odrasla. Kad se Lejla po drugi puta porodila njena majka je dozvolila Mandi da pređe kod nas u vilu kako bi stalno bila uz Lejlu i djecu, što je Lejlu beskrajno obradovalo a i mene.

Od kako je došla bila je maksimalo posvećena djeci i stvarno se dobro brinula o njima. Imala je iskustvo sa djecom kojeg je meni i Lejli nedostajalo te smo mnogo toga korisnog i naučili od nje. Osim toga bila im je kao rođena baka, davala im je svoju bezuslovnu ljubav i ništa od njih nije tražila za uzvrat, a oni su to znali dobro iskoristiti.

Uzimam novine i sjedam za veliki trpezarijski stol, dok slušam Jusufa i Tarika kako se žustro raspravljaju oko igre sa Osmanom, sinom mog upravnika Omera.

Očima prelazim stranice, ne čitajući ih, ovo jutro sam previše lijen da bi se posvetio čitanju politike. No jedno ime mi zapara oči i privuče me na čitanje „Ahmet Sahin".

Posljednji put sam ga vidio na trijemu svoje vile kako nekim meni nepoznatim jezikom komunicira sa mojom ženom, no Lejla mi je kasnije objasila da je to bilo opraštanje i vjerovao sam joj.

Nakon toga dugo nisam čuo ništa o njemu, do prije par godina kada sam saznao da je odavde otišao lutati po svijetu a zatim se vratio čovjeku koji ga je uzdigao. Stranom ulagaču kojeg je predstavljao kod nas, vratio se na njegovo imanje i on ga načinio svojim partnerom te mu omogućio da napreduje u poslu. Nije mi bilo jasno zašto mu je taj čovjek toliko pomogao, ali eto sigurno je postojao neki razlog za to.

Bilo mi je drago što je uspio, ne zbog njega jer nije me zanimao, nisam krio da ga nisam volio kad ni on mene. Bilo mi je drago zato što ga to napredovanje držalo daleko od moje žene, moje porodice i našeg grada.

Od onog dana kad su se rastali i kad je otišao Lejla ga više nikada nije spomenula ni upitala za njega, a nisam ni ja.

Sad sam gledao njegovu sliku u novinama sa ženom koja je barem na ovoj crno bijeloj fotografiji podsjećala na moju ženu i to mi je davalo neki nemir.

Oženio se, italijankom, kćerkom tamošnjeg biznismena i njegovog partnera te sad trenutno žive u Italiji. Kako tu piše i koliko je vjerovati novinarima mlađa je od njega petnaest godina što me i ne čudi toliko.

Proučavam fotografiju i vidim da su godine ostavile traga na njega, na slici je ozbiljan dok je ona nasmješena i sretna. Crtama lica podsjeća na Lejlu osim što je po visini dosta manja od nje i njena kosa je nekako drugačije ili mi se to tako čini na papiru.

"Šta to tako pomno čitaš?" -Čujem Lejin glas dok ulazi u prostoriju noseći našu kćerku u naručju. Brzo zaklopim novine i ustanem kako bi joj pomogao.

"Ništa, bezveze neku politiku. "

"Ostavi se politike, potpuno ćeš osjetiti od toga." -Zezala me jer sam počeo sjediti, a ona još izgleda kao djevojčica.

Uzmem Asiju kako bi ona mogla na miru sjesti i počnem se igrati sa svojom kćerkom koja već ovako mala neodoljivo liči na svoju majku.

"Mislila sam da imaš sastanak sa Omerom rano danas?"

"Imamo, ali ovaj sastanak mi je preči." -Kažem ozbiljno.

"Koji?" - Upita zbunjeno.

"Pa ovaj naš."

Nasmiješi se i moj dan može da počne jer to je taj osmijeh koji me održava u životu. Za taj osmijeh živim i od njega ovisi moja sreća kao i sreća moje djece.

Gledam je dok puni tanjir Tahiru i raspravlja se sa Jusufom o tome da ne može da se igra cijeli dan, bez obzira što je raspust, mora i da uči.

"Baba, kaži joj da je raspust, svi moji prijatelji se igraju."

"Jusuf prvo završi sa učenjem pa se onda igraj, koliko sam ti puta to rekao. Imaš vremena za oboje, samo to fino rasporedi."

"Kako to da Tahir ne mora da uči, a ja moram?"

"Tahir je mlađi i on uči drugačije."

"Uff uvijek ista priča."

"Nije uvijek, samo dok ne naučiš."

"Ajde brzo završi sa doručkom pa na knjigu, završi ono što smo se jučer dogovorili pa onda možeš da se igraš koliko želiš."

"Dobro mama." - Složi se jer zna da se ne može izvući.

"Znaš šta sam ti zaboravila reći?" - Obrati mi se sva uzhićena.

"Šta to jedina?" -Tepam joj.

"Ajše i Hasan čekaju bebu!"

"Stvarno?"

"Daa, jučer sam saznala."

"Ajde neka im je hairli, drago mi je zbog njih. Dijete će upotpuniti njihovu sreću."

"Amin yarabbi, i ja kažem."

Ajšu i Hasana spojila je ona i ispostavilo se da je to bila dobra procjena. Evo već par godina kako su u sretnom braku, a i dalje oboje cvjetaju od ljubavi. Sve imaju, sve što im je potrebno i stvarno je melem za oči vidjeti ih zajedno. Toj slici jedino je nedostajao dječiji osmijeh, a hvala dragom Allahu i ta želja će im se ispuniti uskoro.

Kad Lejla završi sa serviranjem hrane, uzme Asiju od mene.

"Jedi Murat." -Kaže mi toplo.

"Odmah draga."

Dok jedem hranu koju je postavila ispred mene gledam je i ona gleda u mene. Njena duga smeđa kosa podignuta u neurednu punđu čini je neodoljivom, dva plava oka i prelijepe usne koje mi se smiješe.

Ona je i dalje najljepša žena koju sam ikada vidio, najljepša, najbolja i što je najvažnije samo moja.

Hrana mi zastane u grlu kad pomislim da je moga biti njegova, Ahmedova, al nije.

Moja je.

Nakon doručka Jusuf koji sada ima devet godina ode u svoju sobu na učenje, a Tahir ode vani da se igra sa ostalom djecom na ranču.

"Manda možeš li odnijeti Asiju u sobu, postaje nervozna, a ja ću brzo doći da je nahranim."

"Naravno, dođi meni malena." -Manda uzme Asiju od Lejle i ona ih isprati do hodnika, a zatim se vrati u trpezariju do mene.

"Murat, jesi li dobro?"

"Jesam."

"Imam osjećaj da te nešto muči."

"Ne."

"Sigurno?"

"Sigurno."

"Dođi." -Privuče me u svoj zagrljaj.

Udišem miris njene kose dok zatvaram oči uživajući u njenom zagrljaju.

"Moja si." -Prozborim tiho, no ipak me čuje.

"Samo tvoja jedini moj, sad i zauvijek."

To me smiri.

"Volim te Lejla."

"I ja tebe Murat."

Usnama okrzne moje izazivajući da joj uzvratim što i učinim, samo dosta grublje i intenzivnije.

Uživa u mojim poljupcima, uživa u mojim rukama ali ni pola koliko ja uživam u njenom prisustvu i njenom postojanju.

Svaki dan se u sebi zahvalim Bogu za nju i sve što mi je svojim postojanjem donijela u život.

Hvala ti Bože, za sve.

Hvala ti za nju, hvala ti za to što je moja, a posebno ti hvala za moju porodicu i za život od kojeg se ne mogu umoriti, a ti si mi ga svojom milosti podario.

~KRAJ~

Evo ga konačno i kraj Moje Sudbine.
Kad sam tek počela da pišem ovu priču zamišljala sam je potpuno drugačije od ovoga kakva je u konačnici ispala, ali opet sam zadovoljana.
Dugo sam je pisala i dosta toga mi se izdešavalo u tom periodu pa se i tok priče promjenio.
Nadam se da Vam se priča dopada i sad kad smo na kraju želim još jednom da zahvalim svim curama koje su mi davale podršku tokom pitanja i svima vama koji ste čitali ovu romansu.

Dok ne završim priču koju trenutno pišem ne vjeruje da ću započinjinati novu. Ako Vam se sviđa moje pisanje i moje priče zapratite moj profil za još.
➡️ Dream_Nela 🧚‍♀️
Volim vas i lijep pozdrav. ❤❤❤

Ps. Trenutno pišem priču Sestre, koju možete očitati na profilu moje drage UchihaMikotoSama.

Dream_Nela ♡
28.01.2020.god.