Lejla

Ležim opuštena u kadi punoj vode sa ružinim laticama koje plivaju na površini.
Ajse nježno prelazi krpom preko mojih leđa, a ja uživam dok u mislima dozivam sliku svoga muža.

Jutros je imao nekog važnog posla i otišao je prije nego je mogao udovoljiti svojoj ženi.

Nisam bila ljuta na njega jer znam da mora raditi, ali opet.. trudna sam hallooo. Ispravite me ako griješim, ali mislim da trudnoj ženi treba ugađati.

Već par dana kako smo ja i Murat riješili sve nesporazume između nas i od tad uživamo u našem braku. Svako veče zaspim u njegovom zagrljaju, a budim se obasuta njegovim poljubcima.

Zbog trudnoće sam umornija i spavam više, pa se on svako jutro probudi prije mene, naredi da mi spreme ukusan doručak, a zatim me budi nježnim poljupcima po tijelo. Jutros sam se pravila da čvrsto spavam kako bi taj ritual sa poljupcima trajao duže, uspijevalo mi je prvih par minuta a onda me skužio.

Kriva sam, ali jednostavno ne mogu ostati mirna u njegovoj blizini, svaki njegov poljubac meni je savršeni od prošlog ako je to uopće moguće.

Zaljubljena sam u Murata Montegregorija preko ušiju i mislim da moji osjećaji za njega nikad neće prestati, kao što ni golicanje u mom stomaku ne prestaje kad je on u blizini.

Čujem kucanje na vratima, a ubrzo potom ugledam Murata kako slobodno ulazi u kupatilo dok se ja kupam.

"Ajše ostavi nas same." -Kaže svojom grubim glasom i kako ostati ravnodušan na njega. 

Čak i glas tog čovjeka mene uzbuđuje, ne mora ni da me dodiruje.

"Odmah gospodine." -Ajše se postidi te izađe iz sobe, ostavljajući nas same.

"Vidim uživate gospođo Lejla." -Kad Ajše izađe, obrati se meni.

"Da, izvolite gospodine Murat. Slobodno mi se pridružite." -Zajednički ga pogledam te nastavim krpom prelaziti preko svoga tijela, kojeg je Murat žedno gutao očima.

"Vrlo rado, ali nažalost nemam toliko vremena." -Bolno uzdahnu, pa nastavi. -"Došao sam da ti pokažem nešto."

"Šta je to nešto?" -Upitam radoznalo.

"Imam jedno posebno iznenađenje za tebe."

"Kakvo iznenađenje?"

"Dođi sa mnom pa ćeš vidjeti."

"Gdje da dođem?"

"Vani je, čeka te."

"Ali kupam se."

"Polako, sačekat će dok se osušiš i obučeš."

"Ali nestrpljiva sam hoću da znam o čemu se radi, hajde kaži mi."

"Ne mogu da ti kažem, moraš da vidiš."

"Uff zašto me mučiš?"

"Strpi se malo." -Zavodnički mi se osmjehnuo.

"Znači namjerno to radiš, dobro igrajmo se onda tako Murat."

Ispravila sam se u kadi, otkrivajući svoje nago tijelo i promatrajući Muratovu reakciju. Osmijeh na njegovim usnama se zaledio, a u njegovim očima pojavio se meni dobro poznati žar.

"Le..lejla. Šta radiš to?"

"Šta radim? Dođi pomozi mi."

"Da ti pomognem?"

"Da, pomozi mi da se osušim."

"Ja?!"

"Da Murat, ti tko će drugi."

"Da zovem Ajše."

"Nema potrebe da je zoveš kad si ti tu, ti mi pomozi."

Sad sam ja bila ta koja se pobjedonosno smješkala dok sam ga promatrala kako mi se lagano približava. Nije primjetio moj osmijeh jer je bio okupiran drugim stvarima, što sam donekle i razumjela.

Konačno sam naučila zašto su muškarci bili toliko ludi za lijepim ženama i razumjela sam to što sam godinama slušala da lijepa i zgodna žena može vladati svakim muškarcem, bez obzira ko on bio. Samo ako je dovoljno pametna, viješta i sposobna da to uradi.

Murat mi  je pomogao da pažljivo izađem iz kupaonice, a zatim posušio svaki i najmanji djelić moje kože sa posebnom pažnjom. Rukama je prelazio preko moga tijela kao da sam od stakla i kao da ću se svakog časa polomiti od njegovog dodira, a ja sam uživala u toj pažnji.

Uživala sam u njegovim željnim pogledima i strasnom poljupcu koji bi uslijedio nakon toga.

"Kad malo bolje razmislim draga mislim da iznenađenje može da sačeka još malo."

"A ne nee, kao što si rekao moram to da vidim."

"Vidjet ćeš naravno, ali malo kasnije." -Gurao me prema krevetu i znala sam šta mu je namjera. Nije da bi mu se suprostavljala ali morala sam da ga kaznim nekako.

"Ne, ne moram to da vidim sad i odmah."

"A da sad vidimo nešto drugo." -Rukom je posegnuo za ogrtačem i oslobodio moju dojku pa krenuo da je poljubi.

"Ajj znaš da sam trudna, moje dojke su jako osjetljive tako daa.." -Odmaknula sam se sekundu prije nego su njegove usne dotakle moju bradavicu.

"Molim! A nisu bile osjetljive jutros kad si mi ih gurasla pod nos."

"Nisu." -Pokrila sam se, a Murat je pocrvenio od bijesa.

"Lejla!"

"Murat."

"Ne radi to, izluđuješ me."

"Zamolila bi te da izađeš iz prostorije želim da se obučem." -Rekla sam ozbiljnim tonom.

"Ali.."

"Ništa ali Murat, moram se obući. Izađi."

"Pa oblači se preda mnom, ja sam ti muž."

"Ne mogu."

"Zašto ne?"

"Sramota me."

"Maloprije sam te izveo iz kade potpuno golu i osušio peškirom. Je li ti to mene zezaš sad?"

"Malorpije je bilo malorpije, a sad želim da se presvučem sama. Zapravo zovi mi Ajše ona će  da mi pomogne."

"Maloprije si rekla da ti ne treba."

"To je bilo malorpije, sad mi treba."

"Dobro ako je tako." -Ljutito se okrenuo i krenuo izaći iz sobe.

"Presvući ću se i dolazim." -Dobacila sam mu.

"Čekat ću te na stražnjem ulazu."

"Hvala ti."

"A ovo ću ti vratit Lejla, da znaš " -Bijesno je dodao izlazeći iz sobe.

"Ne znam o čemu govoriš. " -Pobjedosno sam se nasmijala u sebi.

Ajše mi je pomogla da se obučem i upristojim. Obukla sam zelenu haljinu, a kosu podigla u jednostavnu ali čvrstu punđu.

Čim sam se spremila požurila sam vani i Ajše je bila sa mnom. Murat nas je čekao u vrtu pokraj stražnjeg ulaza i činio se uzbuđen.

"Stigla si."

"Jesam, a sad mi kaži o čemu se radi."

"Reko sam ti da ne mogu da ti kažem, moram da ti pokažem ."

"Pa pokaži mi."

"To i planiram, dođi sa mnom." -Uhvatio me za ruku i poveo sa sobom.

Kako smo izašli na stražnji ulaz i prolazili kroz stražnje dvorište koje je bilo prepuno radnika jer je berba bila u toku svi su gledali u nas. Mlađi, stariji radici, žene i djeca, svi su zastajkivali kad bi smo prolazili i pozdravljali nas sa osmijehom na usnama. 

Crvenilo je udarilo u moje obraze i pokušala sam povući ruku iz Muratovo, ali nije mi to dozvolio.

"Murat, sramota je."

"Ti si mi žena, šta je sramota." -Odgovorio mi je, stežući jače moju ruku te nastavio naprijed.

Izašli smo iz velikog stražnjeg dvorišta i krenuli prema livadi na kojoj se nalazilo nekoliko obora, u najvećem i najljepšem od njih, velikom bijelom oboru nalazio se prekrasni bijeli konj. Velik, mišićav i ponosan kružio je uokolo dok ga je jedan od radnika usmjeravao.

"Zašto idemo prema oborima?"

"Tu je tvoje iznenađenje."

"Molim?!"

"Vidiš li." -Rukom mi je pokazao prema bijelom konju.

"Murat!" 

"Rekla si da voliš konje, pokazala si da voliš konje i odlučio sam ti nabaviti jednog."

"Čekaj, kažeš da ću imati svog konja."

"Da draga. Tvoj je i samo tvoj."

"Stvarno?!"

"Stvarno."

Potrčala sam prema bijelom oboru i bolje se zagledala u sada već mog posve bijelog i prelijepog konja.

"To je ždrebica, Artemida, ali ti joj možeš promijeniti ime ako želiš."

"Kako to da je prije nisam vidjela ovdje, da jesam sigurno bi je se osjećala." 

"Zato što nije odavde, jutros je stigla. Moj prijatelj i kolega iz susjedne države koji se također bavi uzgojem konja kao i ja, je poslao. Ja sam mu prodao Artemidinu majku, bila je najljepša ždrebica na mom ranču. On je uzeo, pario i dobio Artemidu pa mi je dozvolio da je ja kupim od njega kao poklon tebi."

"Prekrasna je, hvala ti." -Skočila sam na njega ne obazirući se na radnike koji su nas okruživali. Dočekao me je u svoj topli zagrljaj, podižući me svojim snažnim rukama.

"Hvala ti, hvala ti, hvala ti.."

"Moje zadovoljstvo, drago mi je da ti se sviđa."

"Savršena je, uvijek sam željela da imam svog konja, ali mi majka nije dozvoljavala. "Nije konj za damu", govorila bi mi uvijek."

"Ti si moja dama i moja žena, tebi je sve dozvoljeno."

"Hvala ti, Murat. Ovo je najljepši poklon koji sam ikada dobila." -Osmijeh je blistao na mome licu, a i u duši.

"Ares i Artemida." -Pogledala sam mu Murata koji mi se široko osmjehivao.

"Savršen par."

"Da, savršen par." -Potvrdio je.

"Mogu li da je jašem?" -Pogledala sam molećivo u Murata.

"Jedino ako obećaš da ćeš biti jako pažljiva, trudna si Lejla."

"Obećavam, šta više idemo zajedno."

"Zajedno naravno!"

"Ti i ja, Ares i Artemida."

"Hasan, osedlaj Aresa i Artemidu."

Povikao je Murat radniku koji se odmah bacio na posao, a zatim dozvao Omera, upravnika ranča.

"Omer možeš li sam završiti sve, ja planiram povesti Lejlu na jahanje."

"Naravno gospodine, završit ću. Ne brinite se."

"Hvala ti Omer."

"Gospođo Lejla, nadam se da Vam se Artemida sviđa."

"Da, savršena je."

"Baš poput tebe." -Dodao je Murat, dok mi je pomogao da uzjašem Artemidu. 

Moj stomak se možda još uvijek nije vidio ali sam se definitivno osjećala trudnom.

"Uživajte i pazite se." -Dobacio je Omer za nama.

"I gdje moja gospođa želi da ide?" -Upitao me Murat kad smo se odmaknuli od vile.

"Ne znam, ti vodiš."

Krenuli smo lagano prema šumi, jašuci na leđima dva prelijepa konja. Ares je bio potpuno crn, a Artemida potpuno bijela, zajedno izgledali su očaravajuće.

Pitam se kakvi će im biti potomci..

Prešli smo šumu i izašli na prostrana polja kada me Murat upitao.

"Fali li ti tvoj dom?"

"Moj dom je i tvoj dom ljubavi."

"Znaš šta te pitam, fali li ti roditeljska kuća?"

"Naravno, pa znaš koliko volim tu kuću."

"Želiš li da je vidiš?"

"Stvarno, ali uskoro će mrak, a moja rodna kuća je daleko."

"Nema veze sa mnom si, a i znam prečac ne brini."

I tako je i bilo, prečicom preko polja otišli smo u kuću mojih roditelja nasmijani i istinski sretni, što  je odmah popraviti atmosferu i raspoloženje mojih roditelja.

Iako smo došli iznenada dočekali su nas jako dobro, Nana je naredila da se spremi kraljevska večera i svi zajedno smo večerali.

Za vrijeme večere moj otac i Murat su pričali o poslu, a ja sam uživala slušajući glas svoga oca. Njegovo financijsko stanje se popravilo zahvaljujući Muratu, naša banka nije propala. Moj otac je preko Murata upoznao dosta poslovnih ljudi koji su bili spremni pomoći mu kad je bio u nevolji i imati jakog i odanog čovjeka iza sebe ako im pomoć ikada zatrebala.

Također njegovo zdravstveno stanje se popravilo što je bilo najbitije i što me posebno radovalo. Doktori su mu dali lijekove i terapiju koje se morao pridržavati, ali barem više nije imao nikakvih smetnji.

Moja majka i Nana bile su preporođenje kada su ugledale mene i Murata kako držeći se za ruku ulazimo u kuću. Od sreće i uzbuđenja su se stalno vrtile oko nas, posebno Murata nudeći ga raznim jelima i ugađajući mu toliko da sam se gotovo pa osjećala zapostavljenom.

Uživala sam gledajući ih oko sebe, sve najvažnije osobe u mome životu bile su za ovim stolom. Moj voljeni muž, moj otac, moja majka i žena uz koju sam odrasla i bez koje ja ne bi bila ja, moja voljena Nana.

Nakon večere sjeli smo da pijemo čaj i tad smo im saopstili lijepe vijesti, da će postati baka i djed.

Otac me zagrlio čestitajući mi dok su suze igrale u njegovom oku, majka je bila van sebe od sreće. Nana, ona  je bila jako ponosna na mene.

Toliko pozitivne energije sam dobila od svih njih za ovaj kratki period da sam zaboravila sve loše što mi se ikada u životu desilo. Željela sam da se ova posjeta i ovaj dan ne završi, ali morao je. 

Mrak je već uveliko pao kad sam sa Muratom krenula nazad našem domu. Iako su moji roditelji insistirali da ostanemo na konaku, Murat se zbog posla morao vratiti, a kakva bi ja to bila žena da nisam krenula sa njim.

Kad sam prvi put išla prema Muratovom domu plakala sam, osjećajući se kao da se moj život završio taj dan i da više nikada neću slobodno disati. Sad kad dolazim tužna sam jer znam da će mi moji roditelji faliti, ali sa druge strane sam jako sretna. Sretna sam jer znam da idem u kuću čovjeka koji me voli i kojeg volim. Sretna sam jer je ta zgodna figura na konju ispred mene on i da zajedno koračamo kroz mrak. On je moja sudbina, moja budućnost, otac moga djeteta, moj muž i što je najvažnije vlasnik moga tijela, moga srca i moje duše.

Čim smo ušli u dvorište vile, Omer nas dočekao.

"Je li sve uredu?" -Upitao ga Murat kad ga je ugledao.

"Sve je uredu, ali trebate mi na pola sata. Gospođo Lejla, nećete se ljutiti ako Vam na kratko ukradem muža."

"Hmm pa neću, ti ga možeš uzeti ali da ga brzo vratiš."

"Hoću, ne brinite."

Murat je otišao sa Omerom, a ja sam krenula prema glavnoj staji kako bi smjestila svoju prelijepu Artemidu na počinak. 

Kad sam se ispričala sa njom, nahranila je i napojila krenula sam nazad u dvorište pa u vilu na odmor. Ja i beba smo bile i više nego aktivne danas, a doktor mi je rekao da moram puno da mirujem i odmaram.

Dvorište ranča bilo je neobično pusto za ovo doba noći, ali to me u tom trenutku nije toliko brinulo sve dok nisam ugledala taj par poznatih plavih očiju kako me streljaju pogledom iz mraka.

"Ahmede, preplašio si me. Šta radiš tu u mraku?"

"Čekam tebe!"

Šta sad hoćeš od mene?!

Znala sam da je današnji dan bio presavršen da bi kao takav i završio, nešto ga je jednostavno moralo pokvariti.

Evo ga dragi moji, novi nastavak!
Nadam se da Vam se sviđa, a ako je tako ne zaboravite ostaviti svoj vot ili comm kao znak podrške meni i ovome što radim.

Volim Vas sve, želim vam lijep pozdrav i ugodan ostatak sedmice. ❤❤❤