Ahmed

Sjedim u zavučenom ćošku kafane dok mi se pogled gubi u daljinu kroz prljavi prozorčić ispred moga stola. Noć je već odavno pala, uskoro će jutarnje sunce obasjati ovaj stol i mene za njim. Tu nepomično sjedim još od rane večeri prošlog dana i ispijam stari lokalni viski, čudne žute boje.

Nisam pijan a nisam ni živ. Svaki udah zraka koji uđe u moja pluća udah je mrtvaca koji ništa više ne osjeća, ništa osim bola slomljenog srca.

Sjedim potpuno sam, zahvalan gustom dimu cigareta koji ispunjava kafanu, štiti me i drži daleko znatiželjnih pogleda. Mada u ovo doba i nema poštene i normalne osobe u kafani čijeg bi se pogleda i komentara postidio. Sve same propale pijanice i živi mrtvaci poput mene, osjećao sam se kao da sad i pripadam tom svijetu od kojeg sam se nekada gnušao.

U kafani nema galame, nema priča, nema muzike, nema ničega. Svako sjedi sam sa svojom boli, šutljivo što od problema, što od alkohola. Nikome nije do priče. Kao da nikome nije do života. 

U prozoru mi se učini da vidim njen lik, njenu gustu smeđu kosu puštenu preko ramena i te savršeno bijele zube koji sijaju na njenim usnama. Smije se i ja sam sretan, smije se dok pleše kraj rijeke u plavoj haljini koju sam obožavao. 

Smije se, ali ne smije se meni. Smije se meni u inat ali drugome čovjeku. Smije se tom gadu od Murata Montegregorija za kojeg sam mislio da mi je ukrao život prije mnogo godina, a ispostavilo se da ga je ukrao upravo sad i to meni pred nosem.

Uzeo je i prisvojio ono što sam ja ostavio. Uzeo je i prisvojio moje srce, moju dušu i moj život. Prisvojio je moju Lejlu.

Kako mi to sad čudno zvuči kad kažem moju Lejlu, a cijeli svijet je zove njegovom. 

Kako ona meni samo ponosno kaže; “Ja nikada nisam bila tvoja Amhede.”

A bila je, Bog mi je svjedok da je bila. Samo moja i ničija više. Bila je u mojim rukama, u mojim mislima i u mojim riječima. Bila je u mojim zakašnjelim obećanjima koja su postala moja smrtna presuda.

Bila si moja!

Priznaj, posmislim u sebi, a onda svatim da ni od toga nemam ništa. Šta i da prizna da je bila moja, šta i da mi to kaže. Šta imam od toga kad više nije tako.Bila, prošlo je vrijeme.. 

"Voljela sam te", to nije utješna riječ to je nož za moje srce Lejla.

Žao mi je! Žao mi je ne znači ništa Lejla, nije ti žao. Nije ti bilo žao ni mene, ni tebe, naše ljubavi.

Ja priznajem, ja sam pogriješio. Ostavio sam svoje vlasništvo nezaštićeno, a Murat lisac je iskoristio tu priliku i oteo moj plijen.

Ja sam izgubio. Izgubio sam!!

Pomiriti se sa porazom.
To kažu da sad treba da uradim, a ja prokleto ne znam kako se to radi.

Suza krenu iz moga oka, odlična da me učini još  slabijim nego što jesam, a sjećanja na njene riječi vratiše mi se kao grom iz vedra neba.

"Molim te odlazi odavde, pusti me Ahmede, pusti me da pronađem svoj mir i uživam u njemu. Molim te, prestani kažnjavati i mučiti kako sam sebe tako i mene. Shvati, Murat je sad moj život, ja sam njegova žena to se neće primjetiti. Zavoljela sam ga, stvarno jesam. Voljela bi kad bi to mogao da vidiš, voljela bi kad bi mogao biti sretan zbog mene."

"Nije gotovo!"

"Jeste, gotovo je. Bilo je odavno gotovo, ali ja to nisam htjela prihvatiti kad sam trebala. Kasnije sam shvatila, sreća nije bilo kasno, shvati i ti molim te, dok još nije kasno za tebe."

"Kako možeš reći tako nešto?!"

"Ne kažem ti ništa loše."

"Ništa loše?! Kažeš mi da odem od tebe, kažeš mi da nestanem, da odustanem i time ubijem sebe. Ubijem nas Lejla."

"Kažem ti da odeš, da nađeš svoj mir i nastaviš dalje. I ti i ja znamo da možeš, jer ja nisam prva otišla od tebe, ti si od mene. Pobjegao si od mene, htio si nešto drugo sad idi i dovrši tu potragu."

"Htio sam stabilnost, htio sam da ti pružim sve što zaslužuješ, sve što ti sad pruža taj gad od tvoga muža."

"Meni nije bilo potrebno to, godinama sam te voljela i bez novca i voljela bi te takvog do smrti. Bila sam spremna provesti život sa tobom u kolibi, bila sam te spremna voljeti, bila sam spremna i umrijeti za tebe sve dok.."

"Sve dok nisi srela gospodina najpoželjnijeg mladoženju u gradu."

"Sve dok nisam vidjela da tebi nije stalo Ahmede."

"Meni nije stalno, meni da nije stalo ne bi bio ovdje. Ne bi te satima čekao u staji da se vratiš od romantičnog jahanja sa mužem. Ne bi te i dalje molio da mi se vratiš iako sam te danas gledao kako mu se vješaš oko vrata zbog glupo konja kojeg ti je kupio."

"Sad ti je stalo, a kad sam ti govorila da dođeš i tražiš moju ruku od mojih roditelja. Kad sam ti nudila da pobjegnemo zajedno, da me uzmeš sebi. Tad me nisi želio, pustio si da Murat dođe i isprosi me, a upozorila sam te na njega. Sjećaš li se tog dana kraj rijeke, kako si bio hladan i grub prema meni. Sjećaš li se?"

"Sjećam se, ali tad te nisam shvatio ozbiljno. Mislio sam da me nikada ne bi ostavila i otišla udati se za mog najvećeg neprijatelja."

"Ti si sam sebi najveći neprijatelj Ahmede. I ovaj razgovor ne vodi nikuda." -Okrenula se te krenula izaći iz staje.

"Vidim brzo si me zaboravila, svaka čast. Čuo sam vijest, čestitam, vidim nije ti dugo trebalo da iz mog zagrljaja uskočiš u njegovu postelju." -Zastala je.

"Čuo si za trudnoću?"

"To je najveća vijest na ranču Montregregorovih. Kako da ne čujem, svi pričaju o tome."

"Čuo si to, a opet me pitaš da odem sa tobom? Misliš da ću ostaviti svoga muža, oca moga dijeta?!" -Pogledala me u nevjerici, pa nastavila. - "Gledaš me kao da sam uradila nešto pogrešno, on je moj muž, nisam to mogla izbjeći sve i da sam htjela."

"Ne vjerujem baš ni da si se opirala."

"I nisam." 

"Kako možeš gledati me u oči i reći takvo nešto."

"Moja ljubav za tobom umrla je dana kad sam odlučila postati njegova žena. Murat nije počinio nikakav zločin nada mnom, uzeo je ono što sam mu dobrovoljno dala."

"Umrla, tek tako?!"

"Nije to tek tako, voljela sam te, danima sam plakala i čekala. Čekala da se javiš, čekala da mi netko nešto kaže o tebi, čekala da me spasiš i pogodi šta. Nisi došao Ahmede, a on jeste. Bio je tu, muškarac kojeg su sve žene željele želio je mene, a ja ga nisam željela. On je stajao ispred mene i tražio moju ruku dok sam ja čekala tebe. Tebe koji si me tako lako iznevjerio i ostavio samu kad si mi bio najpotrebniji."

Sunčeva  svjetlost je obasjala moje lice kad sam se probudio iz sjećanja na Lejline riječi. 

Sunce je izlazilo, veliko i ponosno dizalo se iza brda objašnjavajući krčmu i mene u njenom zabačenom ćošku.

Ustao sam, opucao se, platio račun i izašao iz krčme puštajući prohladno jutarnji zrak da me razbudi.

Polazim sam svog konja dok me gleda onako tužnim očima kao da me razumije, kao da osjeća moju tugu. 

"Jesi li dobro spavao prijatelju?." -Upitam ga dok rukom prolazim kroz njegovu smeđu gustu dlaku.

"Ja nisam nikako." -Odgovorim na pitanje koje nije postavio i nastavim gledati u njega čekajući nedočekano.

"Ajdemo Blajz, čeka nas puno posla danas." -Najzad kažem i krenem prema Vili Montegregori.

***

Na ulazu u ranč sretnem upravnika Omera na konju, kako kaže krenuo je po mene i odmah me uputi u vilu gdje me Murat Montegregori već čekao. Imao sam sastanak sa njim i izgleda da je bio jako nestrpljiv da me što prije izbaci sa svog ranča. 

Ne mogu ga kriviti, branio je ono što je bilo njegovo. Pokušao sam mu odvući ženu od njega, a već godinama pokušavam srušiti njegovo bogatstvo. Ono što je najsmješnije od svega toga jeste činjenica da upravo sad imam moć da ispunimo svoje dugogodišnje planove, a po prvi put u životu to ne želim.

Ne želim iz dva razloga; prvi je to što me Lejla zamolila da to ne radim i jasno naglasila da me ne želi u svom životu te da se izgubim sa ranča njenog muža. Što ću i uraditi, odmah danas. Koliko god me povrijedile njene riječi, želim da bude sretna.

Drugi razlog je to što sam nedavno izgubio majku i shvatio da sam godinama živio u lažima i iluzijama. Na umoru majka mi je priznala da moj otac nije bio oštećen od strane Montegregorevih već da je on namjerno štetio njima. U jednom takvom poduhvatu je izgubio i svoj jadni život. 

Rastao sam u iluziji da je bio čaša i pravičan čovjek, te da su ga ti smradovi ubili zbog toga.

Ispostavilo se suprotno.
Naime moj otac je naslijedio veliko bogatstvo od moga djeda i zajedno sa njim je vodio imanje koje sad graničilo sa imanjem Montegregorevih. Kad mu je propisao zemljište djed je bio jako slab te je moj otac vodio većinu poslova. 

Vodio ka propasti, bolje da kažem. Otac se udružilo sa lošim ljudima i oni su ga zajedno sa sobom povukli na dno. Bavio se raznim prljavim poslovima koji su ga nekoliko puta koštali slobode, ali je uvijek nalazio neki izlaz. 

Kao što sam rekao vodio je naše imanje u propast, zaduživao se, prodavao zemlju sve bez znanja mog djeda. Kad je to djed saznao bilo je već kasno, no ono malo zemlje što se moglo spasiti na djedovi molbu spasili su Montegregovi, tačnije Muratov otac i ujak. No ni to nije izvuklo mog oca iz dugova, on je nastavio praviti greške te su svi osim moje majke odustali od njega uključujući i Montegregoreve koji su ga izbacili iz biznisa. Kako bi im se osvetio zaposlio se kod njih i tu blizinu koristio kako bi im naštetio. Pravio je razne male smicalice, sve do jedne koja ga koštala života. Zapalio je tadašnje veliko skladište te iz tog požara ni sam nije izašao živ, kao ni nekoliko radnika koji su tu noć stražarili.

Cijeli svoj život posvetio sam smišljajući kako da se osvetim ljudima koji su uradili sve što su mogli da spase moju porodicu od propasti i poštede mog djeda sramote.

Nasmijem se svojoj boli, jer ne znam više dal da plačem ili da se smijem, a Omer me pogleda čudno no ne pita ništa.

Od početka je bio hladan prema meni, ali to me nije čudilo. Upravnik Omer je bio Muratov čovjek od povjerenja i njegova desna ruka u poslu, kao i njegov najbolji prijatelj. Pored svega toga bio je jako mudar i sposoban, znao je da sam od početka bio opasnost njegovom prijatelju te sam samim tim dostigao i na njegovu crnu listu. Po načinu na koji me gledao, mislim da sam bio na vrhu te liste.

Omer me doveo do bile, a zatim ispratio do kancelarije njegovog dragog šefa. Pratio sam ga dugim hodnicima šutke buljeći u drvena vrata oko sebe. 

Pitam se iza kojih se vrata krila ona, iza kojih je vrata ležala čekajući svoga muža u toploj postelju. Po ko zna koji put u životu zavidio sam mu i želio da sam na njegovom mjestu.

Kad ljudi kažu da ne znamo da cijenimo ono što imamo dok ne izgubimo u potpunosti su u pravu. 

Da sam cijenio njenu ljubav, ne bih je izgubio. Sad je već sve gotovo.

Omer pokuca na vrata i uvede me u Muratovu kancelariju, a potom nas ostavi nasamo.

"Kasniš Sahin" -S vrata mi uputi grubim glasom i ne trudeći se glumiti ljubaznost.

"Dobro jutro i tebi Murat."

"Bilo bi dobro da te nisam vidio."

"Ne želiš da se svađaš sa mnom Montegregoriju." -Uputim mu hladan pogled, uživam barem u ovome jer znam da ga mogu uništiti. Uživam u njegovim strahu jer je i on je jako dobro svjestan toga.

"Upravu si, ne želim." -Kaže, a ja se zlobno nasmiješim i sjednem na stolicu iako me nije ponudio.

"Nisam rekao da možeš da sjedneš." -Primjeti.

"Nisam ni pitao." 

"Potpiši te papire i gubi se sa mog ranča!" -Baci hrpu papira na stol ispred mene, ali ja ih i ne pogledam.

"Vidiš treba fino da me zamoliš, pa ću da razmislim o tome."

"Ahmed..! Gubim strpljenje sa tobom."

"Ili bi možda mogao da pitaš ženu da me ona zamoli, uvijek je bila dobra u tome."

Bijes mu je frcao iz očiju kad sam spomenuo Lejlu. Usne spojene u crtu, smrknutih obrva, širokih nozdrva i crvenog lica podsjećao me na bika.

"Hoćeš li. Da je ja zovem ili ti?"

Nasmiješim mu se i sljedeće sto osjetim jesu njegove ruke oko moga vrata.

"Slušaj me dobro Ahmede Sahin još jednom spomenu moju ženu i bit ce ti to posljednja riječ koju si izgovorio. Imao sam i previše strpljenja za tebe, došao si mi na ranč tražiš da dovršiš posao svog oca. Pored toga danima mi oblijećeš oko žene, ako misliš da mi nije rekla debelo se varaš." 

"Samo želim najbolje za nju." 

"Najbolje za nju sam ja, njen muž." - Murat prosikće kroz zube.

"Ako ikad čujem da si je povrijedio…"

"Ako te ikad više vidim u istom gradu u kojem je Lejla požalit ćeš dan kad si se rodio!! " -Zaprijeti mi.

"Tiii.." -Krenem mu se suprostavit ali sjetim se Lejlinih riječi. Molila me da odem i to ću i uraditi.

"Potpisi te papire i gubi se." - Kaže mi kad vidi da sam se sabrao.

Stavim potpise na sve, radim to zbog nje i izađem iz kancelarije bez riječi.

Na izlazu iz vile, ugledam je na balkonu koji gleda u zelenu prirodu. Gledala me je, a u njenim očima više nije bilo ljubavi za mene. Tu ljubav zamjenio je neki čudan pogled i strah u njemu.

Klimnem joj glavom u znak da sam uradio što je tražila od mene, usnama speluje "hvala ti", rukom dodirujući srce.

"Reci mi da me nećeš zaboravit." -Spelujem joj i znam da me razumije, zajedno smo učili taj jezik.

"I neću. Nikad! Nemoguće je."

Dobijem neki poriv da joj se približim pa krenem prema njoj. Ona me pogleda, a zatim pogleda u nešto iza mene i okrenu mi leđa. Shvatim da ne želi da joj se približim pa nastavim da je gledam nepomičan. 

Njezina smeđa kosa narasla je dosta od kad sam je zadnju put vidio, pustila je kao da se spremala za mene. Znala je da volim njenu pušteni kosu. Suza mi pobježe iz oka i odlučim otići dok još mogu.

Posljednji pogled. Neću nikada zaboraviti tu sliku. Ona, njena duga smeđa kosa koja pada niz leđa, plava haljina i zeleni vrt ispred nje.

Zbogom ljubavi moja!

Okrenem se i tu ga vidim. Murat stoji na vrhu stepeništa promatrajući nas.

Zato se okrenula pomislim i nastavim dalje sigurnim korakom, a nemirne duše.

Gdje idem?

Daleko..što dalje.

Evo ga i nastavak! Ovih dana sam u ispitima do guše pa se izvinjavam ako ste ga dugo čekali.
Nadam se da Vam se sviđa, zanemarite male greškica koje nađete u tekstu. Pisala sam ga na brzinu, ako vam se svidi ne zaboravite ostaviti svoj vote.
Hvala puno što čitate ❤❤
Do sljedećeg nastavka, lijep pozdrav!!
Dream_Nela ♡