LENA

Dani u Meksiku prolaze nenormalno brzo, nisam sigurna da li je to zbog mog ubrzanog načina života ili pak zbog moje želje da usporim vrijeme. Bliži se moje vrijeme obećanog povratka kući, a Ajana još ne zna ništa o mojim planovima za sljedeće dvije godine. Po tko zna koji puta razmišljam o njoj dok imitiram talase mora na zidu dječje sobe. 

Danas moram da odem do plaže..

Pomislim u sebi i tek tako imam isplanirano cijelo poslijepodne budući da danas nemam obaveza na fakultetu.

Nakon par sati truda zadovoljno se smiješim dok gledam u svoje djelo na zidu. Pošaljem Ajani sliku i požurim staviti svoj pečat ili ti potpis na dnu.

Kao i uvijek Ajana odgovara odmah jer ta djevojka ne vadi telefon iz ruku ni kad spava. Dok ponosno čitam njene riječi hvala na moj rad sjetim se koliko je zapravo volim. 

Ajana i ja družile smo se od najranijeg djetinjstva zahvaljujući našim roditeljima, posebno majkama koje su nas minimalno jednom sedmično spajale dok su one ispijale čajanke, održavale zabave ili pak samo posjećivale shopping centre što nam je bilo najdraže. Kasnije smo išle u vrtić zajedno, zatim u osnovnu pa srednju školu i kroz cijelo to vrijeme bile smo nerazdvojne. Sestre po svemu, osim po rođenju. Ajana je bila prva koja je otkrila moj talenat za likovnu umjetnost i jedina osoba koja me istinski podržavala u tome. Da nije nje ja nikada ne bi upisala akademiju, vjerovatno nikada ne bi ni crtala. Ona je bila moja zvijezda vodilja do mojih snova, moje svjetlo u tami i izvor moje snage da se borim sa svima kako bi ja ostala ja. 

Uvijek me podrzavala, zajedno smo bile crne ovce u svojim porodicama i glavobolja ne samo za našu užu porodicu nego za cijelu familiju koja se borila da se ne uprlja njihovo poznato prezime.

Iako je moja porodica imala puno novca i mogla sam da radim šta poželim ja sam voljela svoju samostalnost. Uvijek sam se trudila što manje uzimati od porodice i zarađivati svoj novac. Od umjetnosti se ne živi, rekao mi je moj otac kad sam odlučila da krenem ovim putem. Već godinama dokazujem mu da je u krivu. Fino zarađujem od prodaje svojih slika i nikada ne tražim novac od svojih iako mi svaki mjesec uplaćuju poveću sumu novca na karticu koju ja ne koristim.

Mogu sebi priustiti da jedem u elitnom restoranu, ali umjesto toga ja silazim u bolničku kuhinju, pozdravljam kuhara i uzmem hranu koja je danas na meniju za osoblje. 

Nakon što uzmem hranu, smjestim se za stol i odmah počnem sa jelom, jer već je davno prošlo podne, a ja nisam ni doručkovala. Od jutros sam u bolnici i nisam stala dok nisam završila jednu cijelu sobu. Zadovoljna obavljenim poslom trebala bih moći jesti u miru da hodajući grijeh nije odlučio sjesti dva stola ispred mene. 

Dok posmatram taman ten i izvaljanje misice u plavoj uniformi voda mi curi na usta i odmah se sjetim Maurinih riječi pa se nasmijem u sebi i nastavim da ga posmatram. Sendvič koji je uzeo ostao je netaknut dok je on skoro sat vremena gledao u jednu stranicu u novinama. Skoro da se nije micao ni treptao, na njegovom licu bol je bila tako jasno da mi se činilo da će zaplakati kao malo dijete. 

Nakon što sam ga skoro sat vremena gledala kako maltretira samog sebe razmišljala sam o tome da mu priđem. Vjerojatno bi i skupila snage za to da se medicinska sestra nije pojavila i pozvala ga. Uredno je pokupio novine, sendvič i telefon i krenuo za njom ne razgovaraju ću  ni riječi.

***

Wiliam

"Dobar dan doktore." -Kuharica me pozdravi kad uđem u kantinu bolnice.

"Dobar dan, sendvič sa piletinom…"

"Sa piletinom, salatom i vašim omiljenim sosom pretpostavljam."

"Tako je Marija, hvala ti." -Nasmiješim se ženi koja mi ubrzo doda topli sendvič.

Kantina je bila poluprazna, samo tri stola bila su zauzeta. Uljudno pozdravim doktore za prvim stolom i odbijem im se pridružiti uz izgovor da moram obaviti telefonski poziv. Prođem duž cijele kantine i sjednem u ćošak dalje od njih. Za stolom bliže mom primjetim mladu crnokosu umjetnicu dok slatko jede svoj obrok. Lijepo lice i još ljepše tijelo, gleda me znam. Sve gledaju, osjetim njihov pogled na sebi, ali ja ne gledam jer me žene više ne zanimaju.

Nemam ja više mjesta u srcu za žene, nemam jer moje cijelo srce pripada jednoj koja nikada neće biti moja.

Otvaram američke novine koje sam se jutros natjerao da kupim. Tražim i ubrzo nađem njeno nasmijano savršeno lice i taj dječji pogled u rukama njenog sad već zakonitog supruga. Veliki naslov "Najljepše vjenčanje godine" i njihova slika gotovo preko cijele stranice sa opisom "Gospodin i gospođa Keringen". 

Osjećam kao da srce počinje da mi preskače ili pak moja pluća otkazuju. Ne mogu da dišem. Znao sam da se udaje i da se udala, poslala mi je pozivnicu, ali… I dalje me boli sama pomisao na to, znam da nikada neće biti moja, ali kao da moje srce i moje tijelo odbijaju da se pomire sa tim.

Nikol… Raspadam se u djeliće dok je gledam. Drago mi je što je sretna, zaista jeste. Ona je to zaslužila, niko više od nje i Stefani, ali bih volio kad mi mogla biti sretna kraj mene. Dao bih svijet za nju, za topli zagrljaj i osmijeh, baš kao sa ove slike. Maksimilian je gad rođen pod sretnom zvijezdom, jer žena kao Nikol rađa se jednom u milion godina.

"Doktore Limberg, traže Vas."

Medicinska sestra sa mog odjela mi prilazi i kao da me budi dok ja poslije Bog zna koliko vremena i dalje gledam u njihovu sliku čitajući o vjenčanju iznova i iznova. 

Klimnem glavom sestri koja je očito čekala moj odgovor pa krenem za njom nesposoban da progovorim.

"Limberg kasniš, operacija samo što nije počela, a ti se nisi ni spremio."

"Oprostite doktore ne osjećam se nešto najbolje, možete li operaciju obaviti bez mene?"

"Naravno, vidim na tebi da si slab i jako si blijed. Idi kuci odspavaj malo. Odmori, puno radiš i zaslužio si."

"Hvala Vam doktore." -Zahvalim se šefu odjela, pružim mu ruku i krenem niz hodnik.

Po izlazu iz bolnice, otipkam poruku sa najljepšim željama i čestitkama povodom vjenčanja za ženu koju sam ja želio da oženim. Sjednem u auto i udarim po gasu sve do plaže, ako išta može da mi pomogne u ovom trenutku onda je to morska voda i plivanje.

***

Lena

Cijelo vrijeme dok čekam taksi, vozim se do stana i ulazim u stan pričam sa Ajanom. Kako sam i pretpostavila ona vruća scena u klubu nije bila posljednja. Regan, nova tajna ljubav moje najbolje prijateljice se zaposlio ni manje ni više nego kod njene divne snahe. Isti taj gospodin je sinoć previjao nakon što se isjekla na casu.

"Pitam se da li je to sa čašom bilo slučajno ili pak namjerno Ajana?"

"Jako si bezobrazna, ja uopće nisam imala pojma da on tamo radi!"

"Ma daj, a baš nisi znala pa si otišla njemu direktno. Zašto nisi otišla kod Stefani ili kod Nikol, nije li ta žena neka vrsta hirurga?" -Smijem se dok se ona dere na telefon.

"Otišla sam naravno da sam otišla kod njih, ali su one bile zauzeta i došao je on."

"Pazi slučajnosti! Kaži mi je li te poljubio kad si odlazila ili…"

"Lena!!"

"Molim?"

"Ja nemam ništa sa njim."

"Kako da ne, samo par sočnih poljubaca i vrućih pogleda."

"Ja uopće ne želim muškarce sad."

"Tko priča o muškarcima? Mi pričamo o divnom Reganu." -Vrištala sam od smijeha dok sam je gledala kako se ljuti i znala sam da sam u pravu.

Nakon razgovoro sa Ajanom, pozvala sam svoju divnu majku koja mi je svojim zajedljivim jezikom upropastila cijeli dan za pet minuta. Nakon čega ugasim telefon i ostavim ga u stanu, obučem kupaći i dugu haljinu pa krenem na plažu. 

Smirim se tek kad moje gole noge dotaknu pijesak na plaži. Nakon kraće šetnje izvadim peškir iz torbe, sjednem i počnem sa čitanjem kriminalističkog romana koji mi je Ajana poklonila još prošle godine. Navodno je jako dobar u što sam sigurna čim ga je ona pročitala.

Dosta je bilo čitanja. Kažem sama sebi, zatvorim knjigu i krenem prošetati se do grebenova koji su se nalazili tik uz obalu na kraju plaže. Sunce se već polako skrivalo iza mora bojeći površinu vode najljepšim bojama.

Ništa ljepše od zalaska sunca na plaži… Pomislim i predomislim se iste sekunde jer ugledam poznatu figuru kako izlazi iz mora.

Kapljice vode slijevala su se niz njegovo izvajano tijelo dok sam ja pomno pratila njihov tok prema plavom šorcu koji je imao na sebi. Izlazio je iz vode rukom namještajući nemirna crnu kosu koja se presijavala na suncu.

Svoje mišiće teško je mogao sakriti ispod uniforme i uvijek sam znala je svoje tijelo doveo do savršenstva, ali iskreno ovome se nisam nadala. 

Savršen je, pa da li je ovo moguće? Taman kad pomislim da ne može biti bolje on me primijeti. Zavodnički osmijeh zablista na njegovom licu dok me posmatra. 

Bože on mene gleda, on gleda mene??

Dok ga gledam u nevjerici vidim da diže ruku prema meni. 

Možda me prepoznao, sigurno želi da me pozdravi? Krenem da dignem ruku i uzvratim pozdrav kad moja papuča zapne za nešto i prije nego što se snađem nađem se na podu.

Sekunda mi treba da shvatim šta se zapravo desilo i koliko sam se obrukala. Umjesto da gledam ispred sebe ja sam zurila u čovjeka. Naravno da je primjetio i naravno da se smijao kad je vidio da hodam naprijed, a gledam na stranu. I naravno da je pružio ruku da me zaustavi da se ne razbijem o greben kako sam se upravo razbila. 

Bože, želim da nestanem! On trči prema meni. Zatvaram oči i govorim da sam dobro, prije nego što me pita.

"Jesi li sigurna? Treba li ti pomoć?"

"Ne hvala, zaista sam dobro." -Krenem ustati, ali me sijevajuća bol iz noge vrati na mjesto i jedva se suzdržim da ne vrisnem.

"Ne može tako, tvoja noga je gadno."

Zaprepastim se kad pogledam u svoju nogu niz koju se slijeva jarko crvena krv.

"Poznaješ me iz bolnice, je li tako?" -Upita me, ali ne odgovorim jer i dalje nastavim da zurim u krv koje se grozim. Već osjetim miris krvi i greške znoja koje mi se skupljaju na čelu i cijelom tijelu. Stresem se i osjetim kako stavlja svoje ruke na moja ramena.

"Sve je uredu. Plašiš se krvi?"

"Ne mogu da gledam, muka mi je…"

"Samo mi vjeruj, pomoći ću ti. U redu?"

"Jako mi je muka, moja noga. Bože…" - Počinjem da se gubim, ne podnosim krv i mislim da ću da padnem u nesvjest.

Uzima me u svoje naručje kao da sam kao da sam dijete i nosi me negdje žurnim koracima. Ne pitam gdje idemo, pokušavam ne razmišljati o onome što se upravo desilo. Zagrlim ga rukama oko vrata naslanjajući svoju glavu na njegovo rame. Miriše na more i još nešto, ali ne znam šta je to. Šta li je to tako ugodno, oštro i tako muževno. 

"Jesi li dobro? Reci nešto? Kako se zoveš? Izdrži još malo, uskoro stižemo."

"Gdje stižemo? Ne želim u bolnicu, molim te ne vodi me tamo. Plašim se, mnogo se plašim. Ne želim bolnicu…" -Ponavljam, dok mi kapci postaju sve teži. 

Želim izdržati, želim ostati budna i ne želim zaspati, ali izgleda da je moja podsvijest ipak pobjeđuje svijest.

"Dobro, vodim te svojoj kući. Slušaj me, nemoj sada da padneš u nesvijest. Tu smo za par minuta… "- Bilo je poslednje što čujem prije nego zatvorim oči.